ZAŠTO JE BLOG U INDUCIRANOJ KOMI, TAJNA KONAČNO IZLAZI NA VIDJELO

ZAŠTO JE BLOG U INDUCIRANOJ  KOMI, TAJNA JE IZAŠLA NA VIDJELO

Student 2017. indijski ocean, početna težina…

Blog je već godinu dana u komi, induciranoj. Naravno da tome postoje potpuno opravdani razlozi. Stalna zauzetost, nema se vremena živjeti, poslovi se gomilaju meni,još više  Barbari. Iskreno, ima još jedan razlog radi kojega mi se nije posvećivalo ono malo slobodno vremena za opisivanje recepata. Da ne patim. Da si dodatno ne dam razloga da me boli želudac. Ionako je pod stalnim vakuumom, malo, gotovo ništa, se ne nalazi u njemu. A da još pišem o pašticadi, paštafažolu, njokima, i jadan bi željko (želudac od milja) nestao sa spiska organa koje su mi roditelji davno zadužili.

Dogodila mi se dieta. Prva koja je ostala uspješna poslije 18 mjeseci (da i Barbara i ja smo počele skupa, svaka na svoj način, boriti se sa suvišnim kilima).

Počela sam redovito vježbati par godina nakon zadnjeg djeteta, čak sam bila i na trkama Ljubljanskog maratona (10 km). Pri tom sam kolino sredila, ali smanjila kile na vagi – nikako… tu i tamo do 4 kg, i to je bilo to. Shvatila sam da što više vježbam, to sebi dozvoljavam više unosa… i sve više sam radila čučnjeva i sklekova i trbušnjaka, a vaga ni makac.

Preispitala sam svoje navike i (ko da ne znam di sam griješila?!?) podijelila plan s prijateljicama iz Splita koje su isto s kilima kuburile u zadnje vrijeme. Poduzetnija od nas je krenula s konkretnim predlozima. Formirati ćemo, mi ženske, grupu na društvenoj mreži (ne živimo u istom gradu) odrediti pravila, motivacije i kazne (slično tv emisiji) i krećemo u borbu. Nagrada je prijelazna dijadema  i 200 kuna pobjednici mjeseca.

Par sati kasnije su mi stigla sročena pravila, prvo i najteže, već isti dan se trebamo slikati  na vagi. Osjetila sam pravu bol u perikardu. Ne samo ja, rezalo je to pravilo toliko duboko, da su cure počele odustajati. Dakle znamo svakakve tajne o sebi, a podijeliti kile je očito ispalo najteže, preteško. Ostalo nas je na kraju dana samo tri u grupi. Zar je moguće da su kile jako osobna i preintimna stvar?  Stanem na vagu; majkomojaočedicomužuisvisveci, bilo je to nakon praznika, dakle više i teže  do tada nije bilo zbilježeno. Slikam se i pošaljem na grupu sliku stasa i brojke na vagi, suza suzu stiže…. i pošalju i ostale dvije.. I krenule smo.

Par mjeseci prije toga se moje zdravlje pogoršalo, ništa strašno,  već znana kronična bolest je napredovala. Jedna od posljedica bolesti je, ako ne pazim, debljanje. Već kad se dotični organ sjetio otkazivati mogao je odabrati drugu opciju, s mršavljenjem… ali ne i u mom slučaju.

Drugi problem je bila degenerativna bolest kostno-mišićnog sustava. Ne mogu ni sve vježbe raditi. Ali ima se dovoljno onih koje mogu, a baš mi se ne daju, i ne volim ih. Plivanje…. pa koliko sam puta rekla da sam prvak u toćavanju. Sjednem na plažu naručim kavu, veličanstvenom lastom ili prelomom fasciniram, tako masivna, ljude na  kupalištu. Otplivam tri metra…i izađem za pokazati još dva skoka i to je to… A sada zabranilo mi skokove na glavu, i savjetovali mi najmrži sport… plivanje… u bazenu…. ajme… i još jednom ajme…. A u mom mjestu ili su bazeni u toplicama ili u jednoj osnovnoj školi koji mjeri 17 m. A da objasnim bazene u toplicama…. unutra smo svi nalik jastozima, crvenimo dok se sigurno ukuhavamo u termalnoj vodi, bakice plivaju i skakuću pa sad ti plivaj. Mogu u teretanu, ali bez potezanja utega, mogu zato raditi čučnjeve koliko hoću, a neću, mogu stabilizaciju (planck), i još takvih divota….

Dakle krenula je dijeta, sa dodatnim zaprekama. Nije više atletska staza teren, već šumetina, neraskrčena.

Trebalo je odabrati način prehrane, da mi paše, da nisam nervozna, da se osjećam sita, lagana i optimistična. E takva vrsta se za mene još nije našla. Sjećajući se neuspješnih pokušaja u prošlosti,  krenula sam s onom: Manje žderi! Sve sam jela što i inače, samo bitno manje, a slatkiše nikako preko tjedna, ni malu čokoladicu ili keksić koje ti serviraju uz kavu. Jedino za vikend.

Večera…je, i ja nisam vjerovala…

Kako opisati prvi mjesec, a i sve slijedeće do danas? Voljela bih krenuti u veselom i ohrabrujućem stilu, joj bolje sam se osjećala, e lakoća postojanja, e bolja kondicija. Ma moš si misliti! Kako da ne! Patnja, samodisciplina i strogoća. Uvela sam doručak u 5 ujutro, jer kao neću planuti na hladnjak kad dođem s posla.  Taj mi obrok u toliko sati ujutro ni danas nakon 18 mjeseci ne paše. Padne mi teško, Želudac se buni, ne puno, ali osjećam da bi on rađe spavao još 3-4 sata. Marenda na poslu u sezoni gripe baš i nije bila redovna, odnosno radiš neprestano, uvatiš li 10 minuta pauze dok se dijete inhalira, srkneš vrelu kavu, i onako oparena trčiš nazad, pregledati drugog pacijenta. E, ali put do kuće je dug, gužve na cesti, stoga opremim ladice u autu s raznim oraščićima, s mentalnom opomenom da je dozvoljeno samo šaku  istih na dan. Doma bih se ograničavala na slaganje salata od proteina (duplo manje nego prije), oraščiča, visokih ugljikohidrata, povrća i nešto voća. Prekrasne boje, okusi, zamamni začini, tostirani pinjoli i bučine sjemenke su takve salate činile gurmanski vrh dana…ali šta to vrijedi kad sam bila gladna za sat i po (štopala!) vremena.

Kad bi izašla u restoran, otprilike bi ovako izgledao moj obrok…

Gledaš frižider, gleda on tebe….brzo na grupu po potporu… i dobiješ je, ne daju mi prijateljice da izvršim ofanzivu na gorespomenutu bijelu tehniku. Računaju kalorije, rađe popij bićerin tekile, ona nema kalorija a neće te više ništa boliti i sve će ti biti lipo. A nemam tekilu. Samo brlju za čistiti prozore. Na etiketi su slova izblijedila ali miris joj je opak. Nekako se odlučim ispustiti ovaj terapeutski bajpas. Žele (opet želudac) doslovno boli, napijem se vode, juhe, ili dvije fetice sira…. i to je to. Tople riječi podrške dolaze i prođe tako jedna večer. Druga dolazi neumoljivo idući dan, i to nakon popodnevne smjene, još gora glad i još izmišljanje novih mehanizama samokontrole i obmane. A nitko ništa, pa ni ja, ne primjećujem. Ni vaga. Ni ogledalo, ni hlače, ni majica. Trpim, mučim se. Čekam tri tjedna, kažu tada ide voda pa tek onda se topi mast.  Uvela sam dodatni sat vremena vježbanja na tjedan. Upisala se na rekreativno plivanje koje za odrasle vode triatlonci. Ispričavala sam im se, što ih gnjavim, dok sam se upisivala. Moji novi kolege su bili pravi sportaši, puni riječi potpore. Krenula sam s plivačkom tehnikom od nule. Guštali su moji Dolenjci kako uče ”eno iz Splita” plivati. Što je najvažnije, učinili su nemoguće. Zavoljela sam plivanje.

Svakodnevno su se jela obogaćivala s svježim začinskim biljem, da barem s okusom, ako ne s količinom, si barem malo ugodim

Približava se prvo vaganje i slanje slika, 2,7 kg u mjesec dana….pa je li to za ubiti se, pa zemljo otvori se, pa vago razbij se! Nakon puste muke, truda i jada, 2 zarez 7 kg…ali ne daju cure odustajanje, prijelazna virtualna dijadema odlazi u ruke priji. Vesele smo, svima skupa je išlo ipak nešto na dolje. U ovom slučaju na bolje! Idemo dalje. Ne mijenjam ništa, ne mogu, vjerujem da sam sa smanjivanjem obroka i povećanjem vježbanja na pravom putu.

Dril u fitnesu

Drugi mjesec: ode opet 3 kg, hej, to je već rezultat, na vagi znamenka koju od vjenčanja nisam vidjela…. dobrodošla… i dalje želudac zjapi, ništa se ne navikava na manje hrane. Jedva čekam vikende, kad radim torte. Izmišljam nove recepte,prepravljam stare, isprobavam nove tehnike. Drži me taj osjećaj, da ako si priuštim fetu za vikend, ova će dijeta biti dugotrajnija. Neću imati onaj osjećaj da sam se puno toga odrekla, pa kad si priuštim jedan komad na sedam dana, manja je šansa da se ne prežderem….Koristim  samo kalupe od 18-20 cm. Svi su recepti matematičkom preciznošću adekvatno smanjeni. Ukućani su bili zbunjeni novim radijusima torti i pita i općenito smanjenim dimenzijama svih kolača. Najveće razočarenje dolazi na kraju, nema repeta.  Nema ponedjeljkovih djeljenja preostalih kolača.

Na poslu, te zime, u kuhinji, nikad nije bilo više čokolada, panetonea, kolača i keksa. Ili se to bar meni činilo. Proljeće je došlo, a nitko ništa i dalje nije opazio, udijelio koju riječ podrške. Priznam sve, svojoj sestri u ordinaciji, sumnjičavoj šta ništa ne uzimam slatkoga sa stola. Jadna ona, pokušava me uvjeriti da je baš htjela reći, da sve visi na meni…Smijemo se skupa malim lažima. Ne predajem se, iako vidim da se na dane gubim u razmišljanju šta još učiniti. Ulovim se da zazivam crijevnu virozu u pomoć. Nitko se ne odaziva. Ni rota, ni noro, ni adenovirusi. Kukavice, našli ste malu dječicu napadati, a vidi mene kršnu, od Kozjaka odvaljenu. Napadnite mene, slabići, oportuni, ne dajte mi da jedem, i ono šta pojedem da odmah vidim nazad na reklamaciji… i nisu htjeli…. nema pomoći ni od virusa kad ih trebaš.

Ovo bi sve moglo komotno stati na tanjurić od šalice za kavu…

I mic po mic, krenula još tri kila…. sva ponosna i izgladnjela čekam koji kompliment van moje grupe… nitko…. jesu li slipi pored zdravih očiju, jesu li ljubomorni, šta se to događa, dušu ispustih… nitko ne vidi. Osim jadne Ane koja svaki dan, ma vidi se kako ne, jako se vidi…. osjećam ja na hlačama, ali četvrti je mjesec, vani je i dalje hladno, jakna i džemper skrivaju pogled. Polako u primozgu mi sviće da sam blizu uspjeha. Jutro kad je vaga pokazala -10kg, okruglu brojku koju sebi redovito zadamo, i koju sam si toliko puta zacrtala, smijala sam se cijeli dan vjerojatno i dok sam spavala.

Spasile me gljive

Učinio je topli svibanj. Temperature gotovo ljetne. Konačno se nalazim s mojom support grupom uživo. Sad ćemo se viditi, zagrliti i ocijeniti proteklo razdoblje. Za tu priliku idem po novu haljinu. Dok sam je probavala, kaže žena, gospođo velika vam je 40, evo probajte 38…..zadnji put u 5. osnovne sam ga nosila. Zadnjih mjesec dana sam se posebno trudila, približavala se idealnoj težini. Odrekla sam se i za vikend dozvoljenih slatkiša… i zadnje vaganje -14 kg! Dijadema je moja! Joj sreće, dosegla sam cilj koji sam zaplanirala, nije da ih nisam nekoliko, ali za ovaj bi i ja se kladila kontra sebe. Prijateljice ponosne, sve tri smo izgubile unutar tri kila jedne od druge zapravo smo dobile veliku pobijedu.  Čak sam čula da sam pretjerala, (a došla sam na svoju težinu od prije djece) obisilo mi se lice, vide se bore, postarala sam se…. sve to stoji, ali mogla sam preplivati osobni rekord, krvni su se nalazi popravili.

Šta bi moja nećakinja Živa rekla:”Nema labavo!”

 

ODJEĆA

Za mene je salomonsko rješenje bilo, zadržati svu robu koju sam do sada nosila! Pa kao da se ne znam, udebljat ću se nazad, pitanje je vremena. Jako bih željela da sam u krivu. Zdravlje se kao šta sam već spominjala pogoršalo u smjeru di ću kile dobijati… nedajbože obratno. Sreća da imam susjedu krojačicu, sa više šivaćih mašina pa sužava od svilenih haljina  do kaputa. Najdraže sam komade suzila. Njih 16. Žena me zaobilazi u širokom luku iako smo 20 m udaljene jedna od druge. Rađe bi sašila novi komad u pola dana, nego li ijedan moj više prepravila.

Kupila sam vreće za vakumiranje, hrabro napisala naljepnicu +14 kg, usisala zrak i spremila je duboko u ormar. Najgore se zavaravati. Voljela bih misliti da nikad više neću vratiti težinu.

Jesam, išla sam malo i u shopping. Lijep je osjećaj kada ne izlijećem zajapurena iz garderobe sa svakavim opravdanjima zašto neću kupiti ove ili one hlače. Sad si priuštim i dozu bezobraznosti, pitam broj 40, i kao nezadovoljna sumnjičavo gledam u pojedini komad pred prodavačicama, kao nije baš da mi stoji, sve mi nekako visi, čekam predlog za manji broj… koza sam, znam, ali samo povremeno.

Opet neka salatica…

 

REAKCIJE LJUDI

Na upit ljudi, koje rjeđe viđam, ili nisam s njima u dobre, jeste li vi malo smršavili, kažem začuđeno, ja? Možda sam umorna, možda jesam malo, kad vi kažete, e baš ću se vagati… nisam išla za tim. Na isti upit boljih prijatelja; skačem direktno u oči, ili za jugularku! Mamu ti tvoju ljubomornu…krepavala sam o gladi, a ti, jesi li malo?….ma šta malo?! Puuuno, nemilo puno, poslat ću se liječiti od anoreksije, a ti jesam li malo…… Jadni ljudi utekli od mojeg mavanja i detaljnog objašnjavanja svih koraka moje samoinkvizicije.

U fitness dvorani, čupaju kose da šta se nisam slikala prije i poslije. Kud ćeš lijepše nego gledati jumbo plakat svoje pozadine i prije, a bome i sada ili IG objave i čitati hejtere.

Jedan od mojih trenera, Rico… po šumi, planini, oko kvarta, uvijek je diktirao i još uvijek diktira tempo hodanja

Ima i onih koji se i dalje mudro drže i ne kažu ništa. S time su sve rekli. I previše.

 

ODRŽAVANJE TEŽINE

 

Nakon velikog dostignuća došlo je ljeto, vrućine, kripnija hrana mi ionako tada nije padala na pamet. Promijenila sam par pravila. Neću se vagati dnevno, nego tjedno. Tu i tamo si mogu dovoliti bijeg u zabranjeno voće (čitaj čokoladu). Možda koju bolju večericu. Normalan ručak. Marendu. Ostaje vježbanje. Majke ti mile. Koja zabluda, nakon tjednog vaganja otišle tri kile gore! Odmah okrivim bolest. Di bi ja bila kriva?! Učinim laboratorijske nalaze, mamuimnjihovu nisu se promijenili, čak nikad bolji. Pa je li moguće da sam odmah pretjerala. O da. Jesam.  Odmah pojačam vježbanje, skinem slatkiše, smanjim obroke i tek nakon tri tjedna dosegnem opet -14 kg… opa stani malo… kako sad to? Analiziram obroke, a je, malo sam pojačala, količinu i koji obrok više… pa zar odmah kazna…. o da, stigla mi je odmah i iza leđa. Nema druge, zaključila sam da je u mom slučaju održavanje traži više koncentracije, nego skidanje težine. Mislila sam da si mogu priuštiti obroke nešto manje nego prije dijete. Ništa mi se nije suzio želudac, ništa mi nije ubrzalo metabolizam, kako, pa starija sam… nema veze što planck držim 5 minuta, što sada plivam 2 km, šta učinem 100 plus čučnjeva. Prošlo je godinu i pol dana od početka dijete. Ne bih o zaključcima, ne bih o odlukama. Volim jesti, volim kuhati, i dijelim naprijed svoje recepte od kojih nisam odustala. Održavanje nekako uzmem kao rovovski rat. Pokušavam s kilama igrati robno robnu zamjenu, evo danas idem na brzo hodanje do susjednog sela, a popodne s prijateljima na pizzu. Nadam se da će biti saldo nula, usrdno se nadam!

Hodaj mala, hodaj… nema ti druge…